Sjajna odbojkašica Slobode za SportSport.ba
Još jedna od onih sportašica koje jednostavno morate voljeti što god da uradi je svakako Elma Karabegović, kapiten i ponajbolja odbojkašica Slobode iz Tuzle. Rođena Maglajka, veoma mlada je otišla iz rodnog grada i otisnula se u bijeli svijet, što kaže stari narod. Doživjela je sve što donosi život svakodendnevnog sportaša, te kako kaže više puta je sve preživjela. Već pune četiri sezone nastupa za Slobodu, a ove joj je godine pripala čast da bude kapiten. Čast da bude kapiten kluba iz drugog grada pripada samo malom broju sportaša kod nas.
"Usvojena" Tuzlanka za SportSport.ba govori o počecima, uspjesima u karijeri, koliko može Sloboda ove sezone i još mnogo drugih zanimljivih stvari.
Kako je počela Vaša karijera? Odakle želja da se bavite ovim sportom?
"U rodnom Maglaju nije bilo drugog sporta sa kojim bismo se mi djevojke bavili, pa sam ja tako počela da se bavim odbojkom. Zavoljela sam je sa šest godina, a osim nje bavila sam se i folklorom. Kada je došlo vrijeme da se bira, izabrala sam odbojku i mislim da nisam pogriješila. Toliko lijepih stvari mi je donijela, prijatelja i sjećanja za čitav život. Zahvalna sam na svemu, jer ovaj sport me učinio boljom osobom".
Imate li nekoga kome ste zahvalni, odnosno ko je utjecao na to da se bavite sportom?
"Zanimljiva stvar je svakako da ne potičem iz sportske porodice. Niko u mojoj užoj i široj porodici se nije bavio nikakvim sportom, ali ako moram nekoga da izdvojim onda je to sigurno moja nana. Ona me je svako jutro bodrila da idem na trčanje, da individualno treniram da budem što bolja. Stvarno ovo je idealna prilika da joj se zahvalim na tome, jer na neki način kroz čitav život bila mi je najveća podrška u svemu što sam radila i čime sam se bavila".
Što se odobjke tiče, prošla si sve od onog dobrog do nekih izuzetno loših stvari. Možeš li se sjetiti trenutka kojeg ćeš pamtiti čitav život?
"Bilo je zaista lijepih trenutaka kojih ću se sjećati čitav život, ali ako baš moram nešto izdvojiti to je svakako turnir u Slavonskom Brodu, gdje sam sa matičnim klubom Maglajem nastupala. Trener je ušao u svlačionicu i saopštio mi da ću ja biti kapiten ekipe, što je za mene bila izuzetna čast. Nakon završetka turnira proglašena sam za najbolju odbojkašicu, u konkurenciji ekipa iz Slovenije koje su fantastične bile i još nekih par odličnih ekipa. To je uistinu trenutak kojeg ću se sjećati čitav svoj život".
Poslije Maglaja, pregovarali ste sa Slobodom, međutim preselili ste u Bosnu iz Kalesije...
"Dok sam bila još u srednjoj školi igrala sam na dvojnu registraciju za ekipu Slobode i Maglaja. Najviše zaslužan za to što sam ja došla u Slobodu je fakultet. Kada sam bila pred kraj srednje škole moja najveća dilema je bila ta gdje nastaviti školovanje. Sjećam se da smo igrali neko juniorsko takmičenje u Bihaću i dobila sam tri ponude od Kule Gradačac, Slobode i Bihaća i nakon nekog razmišljanja odlučila sam da se preselim u Tuzlu. Kada sam stigla imala sam samo jednu želju da vidim da li sam toliko dobra da zaigram u Premijer ligi, odnosno na najvećem nivou u Bosni i Hercegovini. Međutim, iako je sve bilo dogovoreno sa Slobodom desile su se neke nepredviđene stvari i odlučila sam da se preselim u Bosnu iz Kalesije. Tu sam provela dvije najljepše godine u odbojkaškoj karijeri."
Već dugo si u Slobodi, za tebe kažu da si "usvojena" Tuzlanka. Postala si kapiten Slobode, što je svakako veliko priznanje. Šta za tebe znači kapitenska traka kluba?
"Četiri sezone sam u Tuzli i kapitenska traka za mene predstavlja veliku čast. Mogu reći da je to uspjeh za koji sam vrijedno radila svih ovih sezona i meni je još draže što sam uspjela da to uradim sama. Od kako sam se počela baviti ovim sportom imala sam velikih problema, pogotovo u svom rodnom gradu, čast izuzecima, ali malo njih je cijenilo ono što radim. Međutim, u Slobodi sam skroz suprotno pronašla, ovdje me od prvog dana svi moji treneri i ljudi u klubu veoma cijene, te sam im veoma zahvalna na tome što jednostavno mogu da radim ono što volim i da su uvijek tu za mene u svakom pogledu."
Sloboda se nakon dosta vremena konsolidovala u svakom pogledu, dovedene su dobre igračice za ovu sezonu. Koji je krajnji domet popularnih Lastavica ove sezone?
"Mlada smo ekipa željna dokazivanja i napredovanja u svakoj utakmici, ali po prirodi sam jako realna i mislim da je sredina tabele naš realan domet u ovom trenutku. Vidjet ćemo kako će to ispasti na kraju sezone, ali mislim da ćemo iz svake utakmice napredovati i davati sve od sebe."
Svaka sportašica ima nekog svog favorita, odnosno sportaša kojem se divi iz nekog razloga. Pa recite nam koji je Vaš favorit?
"Tu nema neke velike dileme, za mene favorit i idealan sportaš je moj momak Adi Osmanović koji se također bavi odbojkom. On je moj uzor i motivacija u svemu, jer pokazuje da rad i trud uvijek dođe na naplatu. Divim mu se jer je pokazao da ništa nije nedostižno i da kada sanjaš nešto nije neostvarivo".
Negativne i pozitivne stvari su sigurno sastavni dio karijere. Pa koja je stvar koje se nećete tako rado sjećati?
"Odbojku koju igram već dugi niz godina, sigurno je da ću se truditi da što prije zaboravim je prošlu sezonu. Dešavale su se neke nevjerojatno ružne stvari, jer znate onu narodnu kako kažu ljudi će vam sve oprostiti osim uspjeha. Ali iz svega sam izašla jača naučila lekciju životnu i jednostavno idem dalje".
Kada se ne baviš odbojkom, šta radiš u slobodno vrijeme?
"Imam jako malo slobodnog vremena i sve se svodi uglavnom na treninge i fakultet. Nadam se da kada uspješno privedem studije kraju, želim da jednog dana postanem odbojkaški trener. Obrazovanje mi je na prvom mjestu, ali isto tako se nadam da ću uspjeti u trenerskoj karijeri kojom se planiram baviti u neko dogledno vrijeme".
Mnogi profesionalni sportaši kažu da profesionalni sport i obrazovanje ne mogu zajedno. Kako ti uspijevaš da stigneš sve te silne obaveze?
"Odmah da kažem omakla mi se ova godina. Zapostavila sam bila fakultet, ali sigurno je da ću uspjeti nadoknaditi to sve. Moraš jednostavno da sortiraš stvari prema prioritetima i sve se može uraditi. Istina bilo je jako teških trenutaka i svega ali sve sam uspjela da prebrodim. Rad red i disciplina su uvijek bile moj moto koji me je vodio kroz život".
Za kraj ovog razgovora kada bi potpisala ugovor na milion dolara šta bih uradila prvo?
"Joj jako teško pitanje, mislim da to se neće nikada ostvariti. Ali u slučaju da se to desi, uložila bih novac u svoju životnu želju, a to je da otvorim vlastiti odbojkaški klub i da pomažem djeci koja su talentovana da napreduju da im dam šansu za podstrek dalje. Ko zna, život piše čudne stranice".
(SportSport.ba)