Invaliditet nije identitet!
Sa svega 18 godina, Ljilja Slišković (41) doživjela je tešku saobraćajnu nesreću nakon koje je ostala vezana za invalidska kolica. Ali, kada je upoznate imate osjećaj da nema toga što Ljilja ne može. Da joj se život promijenio shvatila je na rehebilitaciji u Varažidinskim Toplicama gdje je upoznala puno ljudi sa istom sudbinom. „Imala sam sreću u nesreći da su mi ti ljudi pokazali da se može živjeti i u kolicima i da je život lijep bez obzira na invaliditet. Shvatila sam da imam ruke i glavu, što je najbitnije, i od tada sam išla samo naprijed“, priča nam Ljilja. O invaliditetu nije imala kada razmišljati, jer svaki dan bio je nova borba za koliko-toliko normalan život i nije imala vremena za samosažaljenje. „Žao mi je što tada nije bilo puno mogućnosti za bavljenje sportom jer je invaliditet tada još bio tabu tema. Sada svaki slobodan trenutak koristim za sport i druženje. Najveća motivacija bio mi je prijatelj kvadriplegičar, osoba potpuno ovisna o pomoći drugih. Tada sam sebi rekla, Ljiljo ti sve možeš, ništa ti ne fali. Uživaj u životu!“, ispričala nam je.
Ronjenje posebna ljubav
Ljilja je više od godinu dana članica Saveza za sport i rekreaciju invalidnih osoba (SSRI) Maglaj. Pikado joj je vid rekreacije, voli kuglanje i streljaštvo, ali najveća ljubav joj je ronjenje. „Živim u Goliješnici, to je mjesto 11 kilometara udaljeno od Maglaja i nije mi teško dva puta sedmično dolaziti na treninge. To mi je i opuštanje i 'bijeg' od kućnih obaveza. Na treningu se 'ispušem', a posebno se lijepo se družimo. Od maglajskih strijelaca-invalida samo puno toga naučila“, rekla je. Za ronjenje su je zainteresovali prijatelji iz Hrvatske. Pokušala je i sa bh ronilačkim klubovima, ali niko nije imao razumijevanja za osobe sa invaliditetom. Slučajno je saznala da instruktori iz Slovenije dolaze u Srbiju i otišla je tamo. „Upoznala sam se s njima, bacili su me u vodu, svidjelo mi se i tako je počelo“, priča nam Ljilja kroz smijeh. Dalje je samo tražila priliku kada i gdje može ponovno roniti. „Ronila sam i u ekstremnim uslovima i druga sam žena u kolicima u svijetu koja je ronila ispod leda oko pola sata. Bilo je to na neki način ispitivanje i vlastitih granica, a desilo se prošle godine u februaru u Sloveniji na jezeru Kočevja sa specijalnom neoprenskom opremom. Moje tijelo je to odlično podnijelo, adrenalin je radio, a sam osjećaj ulaska i boravka u vodi teško je opisati. To je na neki način i ispitivanje granica dokle vaše tijelo može ići. Žao mi je što ovdje nema uslova za ronjenje, pa moram ići u Sloveniju, tamo imam instruktora i trenera Branka Ravnaka. Radujem se što ću u februaru opet tamo“, ispričala nam je ova nadasve hrabra žena. 
U ronjenju je još uvijek početnik, ali velika joj je želja da se osamostali i da postane instruktor u kolicima za ronjenje. „Voljela bih da populariziram ronjenje i u našoj zemlji, posebno za osobe sa invaliditetom, od djece do odraslih. Ronjenje za nas paraplegičare je i svojevrsna rehabilitacija. Vi kada ste u vodi, tijelo gotovo da i nema težinu, mi lebdimo. Kada sam pod vodom to je mir, sloboda, tišina .... Teško je obući odijelo, treba vam i po pola sata, morate biti samostalni, ali sve se to zaboravi kada uđete u vodu“, rekla nam je Ljilja koja je prošle godine, sa trenerom Brankom Ravnakom, učestvovala na međunarodnom takmičenju u ronjenju sa preprekama za osobe sa invaliditetom u Voronežu u Rusiji.
„Samo takmičenje odvija se u bazenu i u nekoliko disciplina. Ja sam se takmičila u ronjenju kroz obručeve kroz koje morate proći a da ih ne dotaknete opremom“, ispričala nam je Ljilja.
Ništa bez ljubavi i podrške porodice
Porodica joj je najveća podrška, a živi sa majkom Marom i snahom Ivanom i troje djece pokojnog brata, koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći prije pet godina. „Moji bratići su moja snaga i njih volim najviše na svijetu. Svaki moj uspjeh njima je posvećen. Kada mi kažu: Tetka ti si pobjednik, dobijem krila i dobijem još više snage i volje, pa je samo nebo granica“, rekla nam je i dodala. „Svi ljudi u mojoj blizini zaborave da sam osoba sa invaliditetom i to je bit svega da se ne sažaljevamo jer invaliditet nije identitet. Moja poruka bi bila: Budite uporni i nikada ne odustajte od svojih snova, jer oni se mogu ostvariti. Nama osobama sa invaliditetom za sreću je potrebno tako malo – samo da imamo razumijevanje okoline!“.
N.Br./maglaj.net