PIŠE: Fuad Ruvić
Prema zapažanjima maglajskih mudraca i hroničara, poplave tipa one iz 2014. godine su polustoljetne. Šta to znači za Maglajlije? To znači da Imamo pedesetak godina da potpuno završimo odbrambeni kameni zid od gradskog mosta do Natronke. Imamo, dakle, dovoljno prostora za bezgranično prizivanje sabura i ostalih etničkih tradicionalnih fenomena. Osim toga, ko je još vodu ukrotio i zauzdao. Voda je čudo, hej!
To je bio filozofski okvir za doček 3. februara 2019. godine.
Tada se mediji dovode do crvenog usijanja. Poludjele rijeke Željeznica, Lašva, Bosna.. ama sve što je južno, a uzvodno od grada što se smjestio sub castro nostro. A naša Bosna neumoljivo raste.
Oprezne komšije Čejvani, na čelu sa 91-godišnjim patrijarhom Rasimom, sistematično - kakve ih je Bog dao – preslušavaju Radio Zenicu da bi odlučili šta im je činiti. Lokalni radio ne radi nedjeljom. Civilna zaštita se ne oglašava na bilo koji način. Nije se oglašavala ni 2014. pa nam je voda mučki i nenadano došla s leđa, od osnovne škole ko nikad. Malo je tada falilo da se Čejvani podave ko miševi, još prije nego što su vode Bosne prekrile Maglaj. Rasim i Cica grozničavo prave prioritete: trče po zalihe vode i hljeba, konzervi, namaza... Onda Rasim trči da skloni svoj auto na koji metar više n/v. Nadmorske visine. Čejvani ne prestaju da trče. Sad podižu tepihe, lijekove, mikrovalnu i ostalo na sprat svoje kuće pored Bosne. Ne trče baš ko Amel Tuka, ali za njihove godine napor je vrijedan rezultata Useina Bolta.
Dok im se pred očima ređaju slike iz 2014. naši trkači osluškuju huk Bosne. Naprežu i oslabljeni sluh da čuju ima li na ulici bilo kakvih obavještenja naše civilne zaštite. Ili nekih volontera, dobrovoljaca. Ništa! Sve je kao 2014!
Sa svojih skoro 180 godina bruto, Čejvani su danas sami na svijetu. Ne mogu više, kaže Rasim i stropoštava se na najbliži kauč.
Sugrađani na prvom i višim spratovima za to vrijeme se lijeno prevrću po svojim kaučima. Nedjeljni je ručak bio, čovjek se baš pretrpa i nekako oteža. Uporna kiša djeluje uspavljujuće. A ako se Bosna ne dajbože izlije jedva će, ovako pospani, smoći snage – dok poplavljeni izbacuju blato iz kuća – da stanu u red pored kombija za prvu humanitarnu pomoć dobrih ljudi iz drugih gradova.
Ispred kuće Čejvana je kameni zid pored Bosne. Kad je vrijeme lijepo zid je prelijep. Sada, međutim, zid čami bespomoćno, postiđen što sa svojim mnogobrojnim otvorima tipa prilaza rijeci ne pruža zaštitu svojim sugrađanima. A uložilo se u njega! I mnogo očekivalo od njega! A koga će zaštiti šupalj zid?!
U tim prolazima skupio se komšiluk iz Ulice mladih. Meni nepoznat momak, sa strpljivošću ribolovca, prati svoj kamen postavljen sa namjerom da pokaže da li Bosna raste. Imamo rezerve za porast vode još nešto preko metar, kaže. Otkud ti to? Pa do vrha zida! Tebi je, sinko, mjera dno zida. A kroz one otvore na zidu voda će proći lagano, kao mladi ljubavnici, kad se spuštaju „pod obalu“. Strah u njegovim očima govori da je konačno postao svjestan da nije trebao bježati sa časova prirodnih nauka.
Održasmo i kratak simpozijum o svsishodnosti onih otvora. Eno u Doboju pored otvora su mobilne betonske brane koje mašina podigne i uglavi u otvor, ukoliko zaprijeti izljevanje Bosne, izvijestiše nas dobro obaviješteni.
Komšija Muhamed sa osjećanjem krivice priča da je prodao stan na visokom prizemlju, pa se primakao Bosni prizemnim stanom u nekadašnjoj Emrića kući. Pričalo se o pedesetogodišnjim poplavama, pravda se on. Strastveni posmatrači kamenova, grančica i drugih oznaka analiziraju njihanja u nivou rijeke Bosne. Spustilo se? Ipak ne!
U 20 sati na stepeništu kojim se silazi ka Bosni, otkriveno je samo gornjih sedam stepenika. Oni dublji su zaronjeni u blatnjavu bujicu što oduzima dah svojom silovitošću. To odgovara nivou Bosne od 565 cm, zaključismo metodom poređenja škrtih informacija sa maglajskih portala.
Pred 24 sata pojavi se i načelnik u pratnji Arifa iz vatrogasne brigade. Ima li u projektu zida ovih otvora? Ima. Ama, .ebo vas - s oproštenjem - takav projekat. Pa šta ćemo sad? Imamo rješenje, kažu: doći će kamion sa rasutim materijalom da ga se istrese na otvore u zidu. I taj nasipni materijal će zaustaviti onakvu pomahnitalu Bosnu?!
Na onom stepeništu vidljivih još samo pet stepenika!
Do ponoći načelničko vozilo prođe još jednom, ovoga puta prema Natronci, što dovede do poplavljanja još jednog dijela stepeništa, pa spadosmo na samo 4 vidljiva stepenika!
607 cm! Ni najavljenog materijala za istresanje na otvor nema.
Niko ne ide kući. Svi kao omađijani bulje u onu blatnjavu Bosnu, dok od gradskog mosta odjekuje tutanj ogromnih debala koji udaraju u stubove mosta. Džamija Kuršumlija se gubi u gustoj magli nad rijekom.
Cica Čejvan i Rasim u svojoj kući ne spavaju. Ma da mi ponovo uđe samo 10 cm vode, tu sliku ne bih preživjela, kaže komšinica.
Jedan po ponoći. Iz komisije koju sačinjavaju Muhamed, Pele i Oskar bojažljivo saopćavaju da im se čini da se nivo konačno ustabilio. Na smartu pronalaze da je nivo 605!
Ljudi se ipak ne razilaze. Ne idem dok ne vidim da se voda od onog štapića nije povukla bar po metra, kaže Muhamed, prebirući koliko još ima rata kredita za kupovinu kuće, kojom se primakao i spustio prema Bosni.
Kad ujutro u sedam sati skoknuh da vidim našu rijeku, bijahu vidljiva čak 7 strepenika. 578 cm!
Stagnacija. Ta divna stagnacija! Do nove prilike. U ovom gradu nikad nije dosadno.