Petak , 19. Apr, 2019

VIJESTI - NOVOSTI - NEWS

Prije 25 godina deblokiran herojski Maglaj (FOTO)

img

Nakon punih devet mjeseci potpunog okruženja, 19.marta 1994.godine deblokiran je Maglaj. Period od 24.juna 1993. do 19.marta 1994.godine bio je sigurno najteži tokom ratnih godina. Blokada Maglaja, nastala nakon sukoba Armije Republike BiH i HVO-a, donijela je neopisive teškoće svim borcima, hrabrim pripadnicima maglajske brigade i građanima. Nije bilo naoružanja, minicije, hrane, struje, vode, sanitetskog materijala. Brojne izbjeglice i građani trpili su stalna granatiranja i snajperska gađanja sa sjevernih i južnih agresorskih položaja. Život se odvijao u podrumima, 'prelijetalo' se od zgrade do zgrade. 

Organizovana akcija „Padobran“

Skromne zalihe humanitarne pomoći brzo su se iscrpile, pa je ovaj period obilježila i akcija „Padobran“. Hrana se dopremala iz zraka, uglavnom noću, a kao kote su odabrane Ošve, Sikola i Borik. Tih dana prisjeća se i Mirsad Mehinagić, koji je tada bio predsjednik Crvenog križa. „Lanč paketi su padali i po gradu, a ovi veliki po okolini. Ljudi su nosili improvizovane baklje od zapaljene gume. Kada pogledate cijela kolona kreće se prema Misurćima i Ošvama, baklje gore, stravično je bilo gledati. Često su ljudi bili na udaru neprijateljske artiljerije, bilo je poginulih i ranjenih. Mnogi su risikrali svoje živote da bi došli do malo hrane“, prisjetio se Mehinagić. Pripadnici Civilne zaštite i radnog voda bili su zaduženi za prikupljanje paketa sa hranom, koji su često padali i na potpuno nepristupačna mjesta. „Slušali smo zvuk aviona. Tačno smo znali raspoznati kada su paketi bačeni. Teški i po tonu, nekada su se raspali prilikom udara. Kad pogledaš, sve se bijeli od prosutog brašna, kao snijeg, a ti ne možeš ni kašičicu pokupiti“, kroz suze nam je ispričao Ramiz Musaefendić, bivši komandir Civilne zaštite.


Ljubica Zubak/Mersiha Fetić/Mirsad Mehinagić/Ramiz Musaefendić

Majstori preživljavanja

U tim ratnim godinama bili smo majstori preživljavanja. Vodom smo se snabdijevali sa pumpi, struju dobijali pomoću akumulatora ili proizvodili uz pomoć diname i bicikla. Pravila se ratna vegeta, pašteta od konzervirane ribe ili mesa iz IKAR konzervi, sir od mlijeka u prahu, pita od riže, supa od žare, salata od maslačka, najviše se jeo grah, leća, riža, pila se kafa od ječma ili leblebije..... Mediji su imali izuzetno značajnu ulogu u tom periodu. Radio je konstantno emitovao program, Televizija „Fenix“ je osim informisanja imala i ulogu dokumentovanja arhivske građe, a počele su izlaziti i Maglajske novine. Ljubica Zubak, penziju je zaradila kao kuharica. I tokom rata bila je u Dječijem vrtiću u kojem su uvijek bile smještene izbjeglice, prvo iz Kozarca a kasnije i okoline Maglaja. „Strah je u nama bio stalno prisutan, pucalo se sa svih strana. Sjećam se, dijelimo hranu koja nam je dolazila iz narodne kuhinje, red se otego do ulice, a počne granatiranje“, prisjeća se Ljubica i dodaje. „Šta si imao, morao si skuhati, makar kakve čorbe  da ne umreš od gladi“, Uz heroje na linijama odbrane, radio-amatere koji su bili jedina veza sa svijetom, ne zaboravljamo ni heroje u bijelom, ljekare i medicinsko osoblje. „U okruženju smo teže ranjene mogli transportovati samo do Tešnja. Vozila su bila loša, teško je bilo za gorivo, nedostajalo je sanitetskog materijala i lijekova. Ali, mi smo bili timski igrači, jedina misao je bila pomoći i spasiti ljudski život. Sa našim sugrađanima dijelili smo njihovu bol zbog gubitka djece, bračnog druga, roditelja....“, prisjetila se medicinska sestra Mersiha Fetić.

Tokom ratnih godina na maglajskoj općini poginulo je blizu 500 boraca, 550 je ratnih vojnih invalida, ubijeno je 210 civila, od toga 57 djece mlađe od 18 godina. Najmlađa žrtva imala je samo dvije godine. Za zločine počinjene nad civilnim stanovništvo još niko nije odgovarao.

N.Br./maglaj.net