Toplo maglajsko veče. Juli 1993.godine. Nešto iza 20 sati, granata ispaljena sa položaja Vojske RS na Ozrenu, ispred stambenog objekta u južnom dijelu grada ubila je deset Maglajlija od kojih četvero djece. Ni za ove zločine nad civilima Maglaja do sada niko nije odgovarao. Usljed zadobijenih teških povreda, u tešanjskoj bolnici preminuo je Sabin Pehić-Peha (21). Godinu dana, koliko je bio pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, nemilosrdno je uništavao agresorska tenkove, haubice, boforse i ostalo teško oruđe.
Peha je vodio i ratni dnevnik
Od prvih dana jula 1992.godine, Sabin Pehić-Peha vodio je ratni dnevnik. U njega je vrlo pomno zapisivao ratne dane, ratišta koja je prošao, šta je sa prijateljima iz artiljerije uništio od neprijateljskog oruđa. Mladić koji je do rata suvereno vladao video-igricama pokazao se vrsni rukovalac protivoklopnim oružjem zvanim 'fagot'. Kako je zapisao u dnevniku, do 31.marta 1993. godine na maglajskom i tešanjskom ratištu zajedno sa svojim saborcima, uništio je 40 tenkova, po četiri boforsa i prage, po tri zisa i transportera, WBR, haubicu, samohotku, PAM, PAT i buldožer. Elza, Sabinova mlađa sestra, nam priča da su se svi oni, a bilo ih je sedmoro braće i sestara, dobro slagali. „Sabin je uvijek bio veseo i pun života, ponos cijele porodice“, prisjeća se Elza i dodaje. „I svojoj djeci stalno pričam ko im je bio dajdža. Neka ne zaborave ko je bio Peha i šta je učinio za nas i našu budućnost“. 
(Besima i Elza Pehić)
Majka Besima nam priča da su je voljela sve djeca, ali Sabin posebno. Znao je dotrčati, kaže, između dva zadatka, samo da je vidi. U suzama se prisjeća julskih dana iz 1993.godine. „Krili su od mene da je poginuo, nisu mi dali ni mrtvog da ga vidim. Svi smo govorili kako sam zlatno dijete imala. I ovaj njegov ratni dnevnik, uzmem pa slušam kako mi čitaju ono što je moj Sabin napisao. K'o da me malo želja mine“, priča nam majka Besima.
Odlikovan priznanjem „Zlatni ljiljan“
Do posljednjeg trenutka i sam je vjerovao da će se izvući. Borili su se za njegov život i ljekari u tešanjskoj bolnici ali i sam Peha. Nažalost, nije izdržao. „Čuli smo poslije kako je rekao da će on svoje sestre braniti i iz invalidskih kolica“, prisjetila se Elza kroz suze. Nakon agresije Sabin Pehić-Peha za svoje zasluge u odbrani maglajskih prostora odlikovan je i „Zlatnim ljiljanom“. Ali, majka Besima je ogorčena. „Zaboravljeni smo. Znam ja šta je moj Sabin vrijedio dok je bio u Armiji, kako je bio dobar borac, ali meni niko ne dolazi, da mi makar vrata otvori i selam nazove. Posve su nas zaboravili“, rekla nam je Besima kroz suze na kraju razgovora. U stanu porodice Pehić mnogo toga podsjeća na voljene koji više nisu s njima, brojne fotografije po zidovima, jer majka Besima nije izgubila samo Sabina, nego i još troje djece u poratnim godinama Emina, Adina i Medinu.
N.Br./maglaj.net