FOTO: www.bibliotekamaglaj.org
Sedmi po redu Mulabdićevi dani kulture otvoreni su u petak, 29. Januara, promocijom romana Pjesma divljih ptica prof. dr. Enesa Karića.
Mulabdićeve dane kulture otvorio je Općinski načelnik Mehmed Mustabašić.
Promotori romana bili su prof. dr. Hilmo Neimarlija; njegova ekselencija Nusret Čančar, Ambasador BiH za Albaniju; te Hadžem Hajdarević, uvaženi književnik i predsjednik Fondacije za bibliotečku djelatnost.
Naravno, o poticajima zbog kojih je nastalo ovo djelo i samom romanu govorio je i autor prof. dr. Enes Karić.
''Pjesme divljih ptica'' je roman o nama bivšim, i o nama današnjima, ali i o drugima. I oni bivši i ovi današnji skoro da su isti. Vijekovi su malo toga promijenili u mentalitetu naših ljudi. Skoro da je sve "vječno vraćanje istog".
Htio sam da u jednoj priči, kazanoj u drugim ''manjim'' pričama, kažem koju riječ o nama današnjima, da tu riječ kažem iskreno, da je iz usta spustim na svoja prsa, na naša prsa. Deset godina sam ga pisao, polako. Uz druge poslove, uz druge knjige, uz obavljanje dekanskog posla na Fakultetu islamskih nauka.
Tako sam odlučio da obavim jedno hodočašće u Bosnu s kraja šesnaestog stoljeća, to doba Osmanske imperije historičar Halil Inaldžik naziva ''dobom fanatizma''. Gorjele su tekije, džamije, pa i crkve.
Nisu se znali prioriteti, država je propadala.
Svako je govorio da je vjera u Boga rješenje, i svako je nudio drugačiji islam. I tako dalje.
Eto, to je jedna od tema ''Pjesama divljih ptica''. Ohrabren sam dobrom recepcijom romana. Do mnogih je došla priča, i poruka. A, kako kaže Marko Vešović, priče se pamte, a teorije zaboravljaju.“, bile su riječi autora romana.
O subjektivnom doživljaju romana govorila je i direktorica Biblioteke, Nina Salkić:
„Neću govoriti o strukturi romana, niti o njegovoj književnoj vrijednosti, ostavit ću to promotorima, ili nekoj drugoj prilici, kada struka treba da dođe do izražaja. Vama, koji ste večeras ovdje, a koji čitate uglavnom iz nasušne potrebe, zato što se tome ne možete otrgnuti i zato što je to sastavni dio vašeg bića, želim govoriti o dubokim impresijama koje roman ostavlja na mene kao čitaoca, o buđenju nečeg u nama što vazda potiskujemo – a moramo tako, svaki dan je presija iz koje se teško da pobjeći. S početka sam reagovala na roman ovako – joj, evo još jedan od onih umivenih, vjerski orjentiranih romana, sve punih neke sjete, melankolije, nekog tamo zanosa, ja ovo zbilja ne mogu dalje, muka mi je i od pjesnika i od filozofa i od svega...
Jest, sve lijepo, poistiha, ali me ne dotiče...
To je kad u svojoj nestrpljivosti čovjek reaguje na prve dvije stranice , još kad svakako nosi otpor prema toj nekoj dotjeranoj prozi...
Sudila sam unaprijed, valjda isfrustrirana u ovom svijetu gdje se moje poimanje vjere kosi sa onim koje dopire do mene sa zvaničnih mjesta.
A onda dođoh do kukuruza, te sirote odbacivane, pa mnogo hvaljene biljke, upotrebljavane i zloupotrebljavane, tada stranca u jednom zatvorenom svijetu ( a ko od nas ne osjeti nekako da je stranac, čak i kad je kod kuće), do dolaska svitaca, tih nestvarnih, varljivih nosilaca svjetlosti, pa do pobune umjetnika Mustafe kad je riječ o određivanju vjere kao savršene i nesavršene ( i kako on to naglasi – čim proglasimo nešto savršenim ili nesavršenim, odmah damo za pravo jednima, pa ti pravi počnu progoniti neprave i zlostavljati ih....) , i moradoh se vratiti na početak.
I moram reći, da me za dva čitanja, više oduševio lik pjesnikinje i travarke Mevlije Pavlović,nego lik njenog sina Skendera Hume, inače, Skender je narator u ovome romanu. (Citat iz romana, Mevlijina priča o odnosu prema kukuruzu)
Eto, tek jedna sličica, jedna sekvenca ovoga romana, ali jedna od onih koji mi nisu dale da više stanem, nego da iščitam sve, i da se ponovo i ponovo vratim.
Nalazim sebe u ovom tekstu na puno načina – svoje žensko biće čitam u Mevliji pjesnikinji i travarki i majci ( a po mome skromnom mišljenju, gotovo svaka žena- ako je realizovana kao žena, jest sve to); svoju vjersku pripadnost čitam nešto malo u Skenderu Humi, a nešto više u Hasanu filozofu, našem Hasanu Pruščaku; svoje prihvatanje i iskreno razumijevanje suživota u odlomku o nadgrobnom spomeniku Marije/Mejrem, čitam sebe u Hasanovom isticanju ne vjere, nego vjera (taj plural je tako važan za naše živote).
Nalazim sebe i u liku malih bosanskih ptica šućurevica, skromnih i neuglednih, i prihvatam da dijelim njihovu sudbinu u opustošenom vrtu.
Ja sam i u onim bojnim povicima „Allahu ekber, Allahu ekber“ i u onim „Jezus, Jezus“ i srce mi krvari i zbog jednih i zbog drugih.
Ova knjiga je dio našeg ukupnog bosanskog bića, i nas svakoga ponaosob – a sve mi se čini, sa svakom rečenicom ove knjige, da i mi nekako postajemo njen dio, i da bi i ona izgubila svoj smisao da nema nas – ovakve kakvi smo.“
Prisutni u publici nisu ostali ravnodušni, te su za goste, posebno za autora imali niz pitanja i komentara.
Nakon promocije, autor i promotori su se zadržali u razgovoru sa Maglajlijama, ali i sa predstavnicima političkog, vjerskog i društvenog života naše Općine.
www.maglaj.net |
